ponedjeljak, 17.03.2008.
He Can Only Hold Her
Pochela sam pisati ovo jer mi je trebao bijeg od stvarnosti. Trebala sam 5 minuta samo za sebe da prikupim svoje odbjegle misli, da polijepim natrag rasprshene komadiche srca i da ponovno stanem na noge. Zbilja sam to trebala. I josh uvijek trebam. S vremena na vrijeme moram istresti sve shto mi je u glavi, jer ja sam takva i mislim da je to najbolje shto mogu uchinit za svoje mentalno zdravlje.
Svi moji prijashi postovi su bili vezani uz jednu osobu za koju sam mislila da je zbilja netko bitan u mom zhivotu. Taj netko je ustvari bio samo idealizirana slika onoga shto on ustvari je. Ali dosta o njemu. On je zavrsheno poglavlje.
Danas vam zhelim prichati o nekome tko je u mojim mislima ujutro kad se probudim, dok stavljam stvari u torbu, dok zaljevam kaktus, dok bojam, dok perem sude, dok peglam, dok placham rachune.... Moja prva i moja zadnja misao je posvechena njemu. I nije mi zhao.
Zashto?
Jer sam sretna. Jer On chini da se smijem. Jer se osjecham voljenom, osjecham se sigurno. I volim kad me nazove njegovom.
Zbog njega moje slike konachno imaju boju. Vatromet ideja prshti iz moje glave a prsti jedva chekaju primiti kist ili bojice i prenjeti moju ljubav na papir.
I volim ga zbog toga shto sam uz njega bolja osoba. Vishe nemam razlog da budem tuzhna i da ne crtam. VIshe se ne osjecham nesigurno i u potpunosti se izgubio osjechaj manje vrijednosti.
Vishe nemogu zamisliti dan bez njega. Tjedan bez njegovog poljubca.
On je sada dio mene. I to veliki dio mene. U potpunosti mu dajem svoje srce.
Predajem mu se bezuvjetno.
utorak, 12.02.2008.
Pomakni Se Malo, Past Ce Nesto
Ljudi su autodestruktivni.
Imaju tendenciju da ubiju ono najbolje.
Da ubiju sebe i druge.
Jer su sebichni.
Jer nemogu podnjeti chinjenicu da ostaju samo oni povrijedeni.
Da samo oni ostaju sami.
Da samo oni ostaju razocharani.
I zato uvijek igraju na najprljavije karte.
Koje vade tek na kraju,
Kada nishta drugo ne preostaje
Podli um izvlachi taj zadnji udarac koji razdire dushu na pola.
Srce biva rasprsheno u milijun malih komadicha koje je moguche provuchi kroz ushicu igle.
Suze se kotrljaju niz lice. Usna drhti. Cijeli svijet stane na trenutak.
Mi padamo porazheni. Slomljeni.
A oni ostaju hladni.
Slavodobitan osmjeh se javlja na licu. Ali samo na trenutak obraz zatitra.
Okrechu se i odlaze.
Tishina.
petak, 01.02.2008.
Tko Sam Ja!?
Zapravo… Nikad vam nisam rekla da jako volim plesati. I nije me briga koliko to lose izgleda, bitno je samo da se smijem i da uzivam u svakome trenutku. I ako me jako jako dobro pogledate, mozda cete i primjetiti da dopustam glazbi da me potpuno obuzme i zavede.
Volim jos i citati puno. Mogu satima prolaziti po knjiznici, naginjuci se nad hrpe, zavlaciti medu police, stajati na prstima kako bi dohvatila one ne najvisoj polici, i to sve samo kako bi pronasla onu pravu koja ce zadovoljiti moju zivotinjesku glad za pisanom rijeci.
Ponekad volim kisu. I to samo u one dane kada sam sama i sjedim u pidami zamotana u debeli pokrivac pokraj prozora. Onda slusam jazz i zatvorenih ociju lupkam ritam. Prepustim se trenutku i poluosmjeh se pojavi na mom licu.
Ponekad se volim smijati glasno. Stovise, uvijek se smijem glasno. Razlog moze biti beznacajan, nije bitno. Volim se smijati.
Volim jos i pisati. Izraziti se i na taj nacin, preko slova, grafitne olovke i komada obicnog papira kada osjetim potrebu za time.
Ali najvise od svega volim crtati. Slikati, bojati, skicirati, stilizirati, teksturirati, igrati se bojom, papirima, kistovima, olovkama…
Svejedno je sto je, jer bilosto sto dospije u moje ruke biva iskoristeno. Svaki papir donije svoju pricu, svoj osjecaj, svoj dio mene… Svaka boja postane vise od samo boje. Ona postane aktivni sudionik meni velikog i znacajnog projekta koji samo moja masta moze zamisliti. I svaki je papir drugaciji, svaki sa svojom pricom koja zazivi upravo tu pred mojim i vasim ocima. I to me usrecuje.
Zbog toga sam ono sto jesam. Zbog toga sam ono tko sam.
I nije mi zao. Ni u jednom trenutku se nebi mijenjala, jer znam da kada nemogu plesati, kada je vani ruzan kisni dan, kada nemogu pronaci bas tu knjigu, ostaju mi moje olovke i moja masta. Linije i plohe. Perspektive i kompizicije.
I svaki put dam dio sebe u zamjenu za utjehu duse i smirenje uma.
Meni nece nedostajati taj maleni dio moje osobnosti jer znam da je tu uvijek i smjesak na mom licu koji oznacava moju malu pobjedu na svijetom.
četvrtak, 17.01.2008.
Ostavljam Ti Sliku.
Onog dana kada me zbilja izgubis ostavit cu sva vrata otvorena i pustiti glazbu da glasno svira.
Upamti koje su mi boje oci i miris losiona kojim mazem tijelo. Koju pjesmu pjevusim dok crtam i kojom bojom lakiram nokte kad sam nervozna. Obrati paznju na nacin na koji cijedim vrecicu caja. Na onaj mali pokret ruke dok uzimam pravu olovku. Nemoj zaboraviti kako se smijem dok mi pricas. Nemoj zaboraviti kako sam sretna dok sam tvoja.
Sjeti se kako mazem usne ruzem i koliko zara unosim u svoje slike. Koliko sam lijepa dok hodam bosa i koliko volim spavati na tvojoj strani.
Nikada nemoj zaboraviti da u svakoj mojoj slici je utkan dio moje osobnosti. Maleni komadic osobnosti koji se uvukao i tebi pod kozu i koji je razlog zasto ce u tebi uvijek biti mene.
I zato onog dana kada me zbilja izgubis, ostavit cu sva vrata otvorena i pustiti glazbu da glasno svira.
utorak, 25.12.2007.
Sreća
Kupit ću boju.
Jednu malu kanticu žute boje. I nacrtati na zidu veliko sunce.
Toliko veliko da će njegove zrake izlaziti po stropu i po podu i obasjati svaki kutak moje sobe. I crtat ću prstima.
Ne trebam kist. Ni mali ni veliki. Trebam samo svoje prste da nacrtam sunce čije će zrake izlaziti po stropu i po podu i obasjati svaki kutak moje sobe. I nije me briga ako zamažem majicu, ili ako pokapam hlače.
A kad ga nacrtam, pozvat ću cijeli svijet da vidi moje sunce.
ponedjeljak, 17.12.2007.
Daleko Jedno Od Drugoga
I na sam spomen Njegova imena moje srce bi zatreperilo, osmijeh se razvukao na licu a boja nahrupila na obraze. Kada bi pricala o Njemu, ponos bi se nazirao u mojim ocima a ljubav je bilo moguce iscitati iz tona mojega glasa.
Ne pamtim dana kada nije bio u mojim mislima, ni sata kada ga moje usne nisu zeljele ljubiti.
Zbog njega sam zavoljela jazz.
Zbog njega sam se smijala.
A na kraju… zbog njega sam plakala.
Prolazili su tjedni, a mi smo jos uvijek bili u polu- prekidu. Sve me polako unistavalo, dok mi konacno nije rekao ono sto sam ja htjela cuti.
Izasli smo cak.
Plesali.
Grlio me.
Dirao po nogama.
Ljubio me.
A onda je postao hladan.
Njegove rijeci su izgubile smisao, a ja sam prestala vjerovati da ce sve biti u redu.
Da se osjecamo bolje.
Kao, nista se nije promijenilo.
Nikad nismo prestali biti dvoje.
Ovako bajke jos postoje…“
Moja ljubav prema njemu svaki dan blijedi sve vise i vise.
On vise nije moja prva i moja zadnja misao, i jednog dana cu se probuditi a On ce biti samo netko koga sam jednom davno voljela i zbog koga sada slusam jazz.
Nacin na koji ispuhuje dim.
Toboznja misterioznost.
Kako si se samo nosila s tim?
Ovako je bolje, mozda nije sjajno…
Ali je bolje, vjeruj mi…“
srijeda, 05.12.2007.
devijacija
srijeda, 24.10.2007.
Zamirisat cu stan...
Dodi i sjedni nasuprot mene.
Pitaj me kako sam i dopusti da ti pricam o necemu nebitnom, o nicem posebno.
Dopusti da ti pricam o guzvi u tramvaju, redu ispred bankomata ili o lokvi u koju sam stala dok sam ti pisala poruku.
Mozda spomenem i karikaturu u novinama, losu kavu ili u zurbi krivo zakopcanu kosulju.
Necu izostaviti miris peciva koji je prozeo ulicu, svoj potrgani kisobran i mahanje repom psa kada sam usla u stan.
Dopusti da ti pricam o boji mjeseca, zvuku pahulja ili tezini zraka.
Nemoras zbilja slusati. Samo kimaj glavom i tu i tamo me zaustavi u pricanju kako bi me poljubio u nosic ili maknuo kosu s lica.
Primijeti onu svjetlost u mojim ocima dok ti pricam o olovkama ili svojim novim fotografijama. I onaj smjesak na mojim usnama kada ti kazem da te volim...
Onda cu ispeci kekse i zamirisati cijeli stan cimetom. Skuhat cu kakao i mozemo ga polagano ispijati dok zagrljeni lezimo i osluskujemo kisu.
I ne moramo pricati. Dovoljno je samo da si tu i da znam da sam tvoja.
Da me pogladis po kosi i utisnes jedan poljubac u celo.
A ako zaspim,
da znam da ces me pokriti dekom i stisnuti uza se kao da to radis zadnji put...
srijeda, 03.10.2007.
Morning blues
Sjedim na balkonu tvoje sobe i promatram grad kako se polako budi. Sunce samo sto nije izaslo. Malo je hladno, a ja samo u tvojj kosulji.
Pijem caj. Topao je. Osjecam ugodu dok polako klizi niz moje grlo i grije mi promrzlo tijelo.
Pale se prvi auti i time narusavaju moju idilu.
Uzimam salicu s poda i ulazim u sobu. Sve je tiho i cujem samo tebe kako spokojno dises.
Skidam kosulju i privijam se uz tebe. Budim te svojim hladnim rukama, ali nisi ljut.
Nasmjesio si se cak.
Obujmio me svojim rukama. Pocinjes me ljubiti. Prvo polako a onda...
Sapces mi na uho, a ja se smijem. Izmamljujes moje osmjehe...
Otkopcavas mi grudnjak. Hladnim rukama ti prolazim kroz kosu. Ljubis mi pupak. Diras mi noge. Skidam te.
Caj se ohladio, a sunce je vec odavno izaslo.
Oblacim tvoju kosulju, a ruke mi vise nisu hladne...
ponedjeljak, 01.10.2007.
Nismo puno pricali
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta sam se osjetila njegovom.
Sjedili smo na klupi i slusali jazz. Na nebu su bile zvijezde i bilo je toplo.
Nosila sam suknju.
Nismo puno pricali.
Dopustili smo glazbi da nas obuzme. Uvuce nam se u svaku poru i ucini nas svojim poniznim robovima.
Nismo puno pricali.
Bili su dovoljni pogledi puni pozude i neskrivene strasti koja je samo cekala da bude provedena u djela.
Zagrlio me cvrsto i ja sam se pokorila.
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta sam osjetila voljenom.
Naslonila sam glavu na njegovo rame i dopustila mu da me dira po nogama.
Bilo je lijepo.
Nosila sam suknju.
U tom trenutku sam spoznala da cu postati ovisna o njegovim pogledima. Pogledima koji mi ogoljuju dusu.
O njegovim dodirima.
Dodirima koji uzrokuju propinjanje mojeg tijela i mame uzdahe.
O njegovim poljubcima.
Poljubcima koji cine da se smijem kad mi preostaje jos samo malo razloga za zivot.
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta u svom zivotu sam pozeljela zaustaviti taj trenutak.
Zarobiti to dvoje ljubavnika. Sve njihove strahove. Sve njihove zelje. Sva njihova nadanja. Svu njihovu ljubav.
Uciniti ih vjecnim.
Tu vecer smo slusali jazz.
Nosila sam suknju i nismo puno pricali.
